KNJIŽEVNI IMENIK, PERO ZUBAC
TANJA KRAGUJEVIĆ

Pod ovim podnebljem redovno izrastaju talentovane devojčice koje beleže svoje prve spoznaje sveta u pesmama što znaju stvarno da uznemiire i razbude i uzdrmaju književno mrtvilo. Mi kao da u darovitim mladim pesnikinjama nikada nismo oskudevali. Neočekivano su nas, ne tako davno, taknuli rafinirani lirski treptaji “Vodenog cveta” Jasne Melvinger, čudesna svežina i štedrost svakog stiha iz “Voleti” Mirjane Stefanović, gorka simbolika i rana zrelost Stojanke Grozdanov, neponovljena ljupkost, suptilnost, bogatstvo svetlosti govora “Nestvarnih devojčica” Marije Čudine: - ulazile su bez najave u konačišta naše lirike te zbunjene, detinjaste gimnazistikinje, bez bojazni će skoro zašuteti. Prve knjige ovih dragocenih devojčica redovno su bile pesnička ostvarenja, jedinstvena u zbiru onoga što donose, - često knjige koje, kasnije, autori nisu umeli prevazići.

Tu je sada prva knjiga mlade beogradske pesnikinje Tanje Kragujević. Još neprevrela, nekoherentna, ona je više nagoveštaj nego celovito pesničko ostvarenje, više najava jednog talenta nego njegova stvarna potvrda. Da na trideset i četvrtoj stranici te knjige nije pesma Vratio se Volođa, moglo bi se govoriti o izvesnom bledilu, bezbojnosti prvog utiska pri susretu sa ukoričenim stihovima. Sem Volođe, Tanja Kragujević samo na trenutke uspeva ostvariti sasvim nov zvuk; najveći broj pesama je na razini simpatičnih setnih zapisa iz skrivenih brižljivo čuvanih sveski melanholičnih gimnazijalki.

Po datumima ispod pesama vidi se da su mnoge nastale u petnaestoj, šesnaestoj, sedamnaestoj godini pesnikinjinog poznastva sa svetom, ali to može biti zaloga onima koji smatraju da su godine koje stoje stoje pred pesnicima obavezno garant zrelosti i ozbiljnosti. Talenat je samo propusnica za had literature, zaludno je očekivati i stalno očekivati dolazak pesnikovog trenutka zrelosti, iznova verovati u talente koji rastu. O mogućnostima i perspektivi pesničkog razvoja Tanje Kragujević ne vredi govoriti. Mnoge smo talente isuviše dugo čekali da bi se na promašajima uverili da su pesnici najviše bili onda kada se u njih tek počinjalo verovati.

Negovanje lirskog krokija specifično je obeležje pesničkog govora Tanje Kragujević. Najveći deo pesama upravo je lirski korki izgovorenog sveta, onog sveta koji nosimo više na dlanovima no u sebi, sveta opažaja malih radosti i malih poraza. Nad svim što pesnikinja govori nadvita je seta, tuga za detstvom, za neizigranostima, za bezbrižjima. Od naslova do naslova, od pesme do pesme Kragujevićeva lepom i nepatvorenom naivnošću izgovara svoje svetove, gledane nezamućenim velikim dečijim očima.Tu je prisustvo želje da se nekome ko će biti prijatelj ponešto važno poveri, da se ispovedi; - tu je imaginarni dijalog sa nekim koji je drag ali nije tu. Ti su zapisi topli od iskrenosti kaja vrca u svakom dodiru stiha sa spoljnim svetom, od blagosti koja je istkana rečima o svakodnevlju, ali suviše su slični slikama, suviše meki da bi umeli da razbude i odole surovosti zahteva da pesma građenjem i menja svet. Nekad je važilo da nema iskrene poezije bez naivnosti srca (Grol) – danas ni iskrenost ni naivnost nisu kvalifikativi vrednovanja poezije. Naivnost srca može biti preduslov komunikativnosti pesničkog govora, katalizator u prvom sretanju pesnika i čitaoca. Takva komunikativnost, krajnja neposrednost stihovanih poruka Tanje Kragujević plod je neizveštačene naivnosti reči koja se zasniva na ljupkosti dečje logike:

Možda me malo i voliš
a ja ni ne znam,
jer to je noću,
kad ja spavam.

Mnogi stihovi Tanje Kragujević samo su ljupki, nijedan drugi atribut ne bi im odgovarao. Takođe, većina pesama su lirski medaljoni koji sem formalne lepote ništa dublje ne govore.

Veštinu pesničkog zanata Tanja Kragujević je veoma dobro izučila. Nigde se ne može zapaziti diletantsko mucanje ili napor ujednačavanja ritamskih i melodijskih struktura. Od prvog do poslednjeg slova svaki stih je iscizeliran, tečan i školovan; svaka strofa samostalna poetska celina. Umešnost vladanja rečima koju Kragujevićeva poseduje predznak je pohoda u dublje poetske vode. Više nema mogućnosti ponavljanja: vraćanje na stare motive i stare izvore značilo bi potuno osiromašenje imaginacije. Takve pesme o detinjstvu, o prvim ljubavima, o prvom večernjem izlasku, o trinaest sudbonosnih koraka do rođendanskog stola sa kolačima, može napisati samo neko ko je tek izđikljao iz detinjeg ruha. Trenuci kada smo na zatonu detstva bogati su nejasnom tugom koja se ne zna obnoviti.


Srce je kucalo
na mom dlanu.
            Onda
dala sam ti ruku
za trinaest koračaja
do stola sa kolačima.

U skoro svakoj pesmi pesnikovo ego je osnova zbivanja, oko njega se sve vrti. Ego je devojčica koja zakoračuje u nepoznati svet pomalo nesigurnim korakom i budnog nemirnog oka. Teška, bistra seta Tanje Kragujević koja zrači iz sećanja na rane nemire u malom gradu gde mirisi visokih bagrema sapliću letove ptica poseduje nesvakidašnju moć sugestivnosti. Ta seta vraća čoveka u davno izbrisane pejzaže, pomaže mu da se preobrati u ranog, najčistijeg sebe.

Lirske minijature u knjizi su ređe i odlikuju se konciznošću koja je drugim pesmama strana. U minijaturama se Kragujevićeva koristi kontrastima kao jedinom spoju između strofa i obično ih skončava poentama. Umešnost sažimanja emocije prisutna u kratkim pesmama govori da pesnikinja ume izbeći suvišnu narativnost i deskripciju i da solidno vlada formom.

Vratio se Volođa je blagdanski trenutak u knjizi. To je valjda jedna od najlepših pesama o detinjstvu pisanim na srpskohrvatskom jeziku posle rata. Svaka reč ima puno značenje i punu simboliku. A krajnja jednostavnost govora je najveći kvalitet pesme. Nejasna dečija bajalačka formula Ide majka s kolodvora, dija – dija – de… iskorišćena je kao potka za tkanje priče o prolaznosti i tugi detinjstva. Sve je u pesmi veoma prosto, čak poluprozno, ali koherentnost stihova je izuzetno snažna. Samo velike pesme umeju razbuditi toliko asocijacija, znaju u trenu na dlan doseliti srebrne rudnike detinjih svetova. Reč u Volođi je čarobni štapić, Aladinova lampa za osvetljavanje davno otamnelih svetova.

Pero Zubac

“Književni imenik”. Polja, list za kulturu i umetnost, br. 101-102, januar, 1967, str. 12

Vrh strane