NEUKORIČENO

Tanja Kragujević


Časopis, Poem, Inter. quaterly, num. 2, 2018.


V. Šimborska, Polja 511 maj-juni 2018, str.126-135


Eva Zonenberg, Polja 505, 2017, str 179-191


Koraci broj 4-6 2016. godina


О СУДБИНСКОМ, У РЕЦИ ПОВРАТКА


КУЋА ОД РЕЧИ, И ДРУГЕ РЕМИНИСЦЕНЦИЈЕ - Српска поезија данас


ГРАДИТЕЉ, ПТИЦА И РУШЕВИНА ИЛИ, КОМЕ ТРЕБАЈУ ПЕСНИЦИ


LETOPIS MATICE SPRSKE (deo ESEJ)


Sećanje: Petru Krdu

PROĆI ISPOD ČAROBNOG LUKA - Petru Krdu (1952 - 2010)


ZA JEDAN TRENUTAK, I VEK POSLE

Pročitano u Solunu, na Prvom transbalkanskom festivalu poezije, u okviru Sajma knjiga, 25. maja 2012.


Tomas Transtremer

LEPI TALOG ISKUSTVA


Časopisa Polja (br. 471) esej Tanje Kragujević o savremenoj nemačkoj pesnikinji Sari Kirš.


ANĐELOV ŠEGRT

Pogledaj. Prvi sneg.
Rekoh. Provejavao je već
kroz malu pukotinu rđe
na vozilu Hitnih službi.

I topio se. Kao Nebo.
Na lepom licu dana
za kojim ostavljeni smo
da čeznemo.

Dugo i duboko.
Pokorno i ćutke.

Jer ko zna koliko dugo
i kako sve sneg
ume da pada.

Bilo ga je i u belim
hodnicima Lavirinta
mog straha i nade.

Gde odbijao je
da na meračima pulsa
belih soba kaže
da poslednji je
u tim lepim očima
nepresušnih
mojih suština.

I ko uopšte zna kada
i u kom času i kome
sneg prestaje.

Kada se i sam
neprekidno seli u bića.
Noseći sa sobom
svoje zavičajne predele.

Kao da mu je teška
praznina bez vejavice
u kojoj nas zatiče.

Ne može on tu mnogo.
Anđelov šegrt.

Sa stipendijom
za nauk pravog
utešnog anđela.

U času kad ipak smo
sami. Bez šminke
drugih vremena.

Čisti. I bez laži.
Na golom mestu
osudice i tuge.

Kao polarna lisica.
Duga duga zima.

I ovaj život.
Gde padoh i ja.

Književni magazin br. 121-123, juli-septembar 2011.


O ŽEĐI, I RUŽI

Mikro-esej

Ono što pročitam jednom, može, ali ne mora biti zauvek. Zauvek je kada pročitam više puta, u različitim dobima, a uvek je. Nikad isto. Kao da svetlost iznutra kreće prema podnevu, a zatim, ka snopovima zalazaka, od kojih će jedan bar zapamtiti da sam i ja bila tu, u uzajamnoj igri, gradnji čitanja.

Prva vrednost takvog štiva je gotovo besprizorna draž uživalačkog. Ona ohrabruje da šetate, zastajkujući, i zastajete, šetajući dalje, u sebi. Kao kad od hiljade cvetova, pogled vežete za jednu ružu. Putujete kroz svet sa hiljadu znamenja, a privikavate se na malu, neškodljivu dokonost sa kojom učestvujete u rastvaranju jednog. Onako kako mali princ shvata značaj fenjerdžije. “Njegov posao ima bar neki smisao. Kada pali svoj fenjer, to je kao da pomaže pri rađanju još jedne zvezde ili jednog cveta. Kada gasi svoj fenjer uspavljuje taj cvet ili tu zvezdu. To je veoma lepo zanimanje. To je istinski korisno jer je lepo”.

Zbog takvog putovanja među asteroidima i ružama, zavolela sam i zvuk tri tačke, iluziju nedovršenog: nenemateljiv, upitni ton, na kraju rečenice - a onda bojažljiv, premišljajući, na početku druge, što gotovo stidljivo stiže. Kao odgovor koji oprezno nudi Neko, u monologu tame, u samoći. Neki tajanstveni junak, dvojnik svakog ja. Neko sa druge planete, a veoma stvaran, izmišljen - pri tom nasušan - kao voda srca, što blaži vrelinu krajnjih pitanja.

Takav susret je moguć jedino kao kreacija, jer u velikim samoćama, odista, kao sa druge strane horizonta mogućeg, taj neko pristiže, kao znanje dijaloga, kojim započinje koncert za dvoje. A time već i posvećenost u tajno umeće, koje se zadabija poput vrhunske zaštite, prvog doma, njegove umirujuće i hranljive svetosti.

I pre Malog princa Sent-Egziperi je pokazivao svoju prinčevsku narav, kada je doticao zemlju uspomena, detinjstvo. “Otkuda dolazim”, pita on. “Dolazim iz detinjstva, kao iz neke zemlje”. A vratiti se tamo ne znači pronaći livade i parkove, već igru. Pa i njegova pisma izmišljenom prijatelju deo su te igre, koja odgoneta svet iznutra. Ako odrastanje u nama ostavlja jedno napušteno dete, onda je otkrivanje onoga ja, koje smo u začaranoj moći tog doba bili, ravno mističnom zračenju zrnca peska. Čak i cele pustinje.

U tom stvarnosnom spiritualizmu, uistinu postoje nepremerene pustoši, i bezmerna zemlja suza, ali i osećaj smisla, potpunosti bića, koju nam neće dati “nijedna od savršenih pilula što taže žeđ”, niti formula koja bi nas najednom prenela u tu spasonosnu magičnost - jer je ona u našem postepenom rađanju, iznutra. Ništa nije unapred i sasvim dato, “pa tako nismo nasledili ni sasvim gotove duše”. Gotovost je samo u ceni ljubavi, u izboru koji je zbog nje načinjen.

Jer bilo da je reč o kući, zvezdama ili pesku, ono što nas zasniva, neobičnog je kova. U značenju je jedne ruže, ili malo vode. U lepoti nevidljivog. Krhkosti i snazi unutarnje svetiljke - čistom protivrečju – koje je samo nama na brizi.

I taj plavokosi dečak, koga grlimo u sebi, neće koračati ovom kvrgavom zemljom, ali će se raspričati u nama, i rastvoriti, kao cvet. Kao najbolji prijatelj, biće u onom najboljem što smo, uz njegovu pomoć, dosegli.

Dnevnik, Novi Sad, “Knjiga zauvek”. 4. mart 2011.


ANGEL MOG ŽIVOTA

Milica, ili, o pejzažu duše

ANGEL MOG ŽIVOTA

Novi Sad, 12. novembar 2010. Tanja Kragujević

Beseda o delu Milice Stojadinović Srpkinje, na otvaranju 34. književnih susreta Milici u pohode, u Zavodu za kulturu Vojvodine u Novom Sadu.


Ana Bladijana

Anđeli i biljke
Izabrao i s rumunskog preveo Petru Krdu.

Biblioteka “Evropska nagrada”. Kov, Vršac, 2009.

Objavljujući ime petnaestog dobitnika Evropske nagrade za književnost, vršačka kuća KOV, inspirator ovog gotovo popinskog, zvezdanog hoda kroz orbite moderne poezije, svojoj već potvrđenoj tradiciji elitne selekcije, i nizu laureta, poput Tomasa Transtremera, Rajnera Kuncea, Miodraga Pavlovića, Tadeuša Ruževiča, ili Čarlsa Simića i Pola Malduna, pridodala je i jednu pesnikinju - rumunsku književnicu Anu Blandijanu (1942).

Tako je, nakon punih šesnaest godina od kako je pesništvo Ane Blandijane prvi put predstavljeno našoj publici (Svedoci, “Atlas vetrova”, Kov, 1993), zahvaljujući ovom priznanju, koje podrazumeva i publikovanje posebne knjige u ediciji “Evropska nagrada”, delo jedne od najomiljenijih i najcenjenijih pesnikinja u savremenoj rumunskoj književnosti, iznova, u još potpunijem svetlu, pred našim čitaocima.

Izbor koji je pred nama, probrano i pregnantno obelodanjuje odlike zbog kojih se ova poezija smatra i tako signifikativno rumunskom, i tako uverljivo evropskom (prevedena je na više od dvadeset jezika i ovenčana najuglednijim nagradama za poeziju, poput Herderove), a zahvaljujući kojima je Blandijana, kako ističe njen prevodilac Petru Krdu, “iako u vreme represivnog režima u Rumuiji proganjana i zabranjivana, izrasla u poetskog stvaraoca koji svojim bogatim i dalekosežnim delom potvrđuje najdublje razloge postojanja poezije”.

Upravo u najdubljim razlozima postojanja poezije krije se i moguća odgonetka enigmi koja fascinira tumače Blandijaninog dela, posebno ulogu koju je ono imalo u promeni stanja svesti, sred monolita socijalnog sivila i pod stegama komunističkih represija, u klimi ideološkog i kulturnog progona.

Jer, upkos paradoksima i apsurdima koji su egzistencijalno, ili stvaralački, obeležili pesnikinjin put, sudbinu njene porodice i njenu ličnu, tokom dve etape komunističke vladavine u Rumuniji, Blandijana je svoj poetski glas zasnovala čisto i nedvosmisleno lirski, ali bez autobiografskih obola i ispovednog patosa, sa gotovo klasičnom ravnotežom kojom njen stih pronalazi svoju meru iskrenosti, i svoj odgovor čitanju univerzalnog fundusa lirskog nasleđa, u gotovo muzičkom rasponu poetskih motiva, koji poput jednog od njenih ključnih poetskih pojmova možemo označiti – arhitekturom talasa – katkad snažnim i čulnim, katkad vanvremenim, reminiscentno mitskim i spiritualnim odgonetanjem ritma ljudske sudbine.

U plimama istorije pak, koje su odredile pesnikinjino mladalačko, ali i kasnije iskustvo, ovaj eminentno lirski, bogato profiliran i samosvojan poetski glas rumunskoj publici je decenijima predočavao, samom mogućnošću poetskog dosezanja dubine bića, i iskustvo duhovne oslobođenosti i prosvetljenja. Individualnu istinu, i artikulaciju posebnosti, ili pak, snažan stav o onome o čemu stvarnost jave i javnosti, u opštim formatima tražene “masovnosti”, individualne potisnutosti i beznađa, ćuti, a represivna vlast ga prezire, i kažnjava.

No potpuni kontrast između političke realnosti prokaženih vrednosti i značaja individue, i odvažne etičnosti Blandijanine poetske reči, bio je dovoljno rečit i eklatantan, čak i u periodima pesnikinjinog izopštenja, kada su se njeni stihovi pamtili i prenosili u nekoj vrsti “usmenog samizdata”, da bi, u svom prirodnom okviru, takoreći čiste poezije, uspevali da privuku neuobičajenu, opštu pažnju. Naime, iako ne izgovaraju ličnu dramu i izbegavaju ispovedni ton, ili lamente zbog pritisaka vlasti, stihovi Ane Bladnijane su, postajalo to sasvim jasno, u slušaocima i čitaocima budili i potvrđivali upravo glad za poezijom - za obelodanjenjem dubokih istina, u ime kojih se poezija stvara.

Neodustajanje od imanento poetske vokacije, u uslovima koji se surovo okreću protiv svakog vida emanacije i potvrde lične vere, moralnosti i delanja, u samom takvom činu već nose stvaralačku komponentu otpora, na koju se, u prilikama uobičajene ili davno osvojene “slobode stvaranja” najčešće zaboravlja, kao što se, spram neprekidne, opšte i vlastite egzistencijalne ugroženosti, u klimi dojava, zabrana, cenzure i izopštavanja, lični integritet i genuini dar njihove odbrane isključivo poetskim delanjem, gotovo na mitski način mogu povezati sa značajem, veličinom i hrabrošću - kako same poezije - tako i za onoga ko je stvara. Pesničke reči, ukratko. Jednako važne za stvaraoca, ali i za njegove savremenike, za vreme nastanka i vreme posle. Kao svedočanstvo - mogućnost svedočenja mogućnostima same poetske reči - koja, kao u slučaju Ane Blandijane, ni onda kada je bivalo teško, i nada sve opasno, do neprozirnosti mračno - ništa nije sakrila.

U takvim uslovima, posvećenost rečima ne može biti tek puka profesija reči, niti goli artizam - ništa drugo, dakle, do potpuna otvorenost iskustvu - egzistencijalna, emotivna i duhovna strategija svijanja gnezda u praznini, vraćanja smisla beznađu, priznanja i prihvatanja ranjivosti, nesigurnosti, traganja za svim formama istine. Koje su uvek pesnikove, lične, ali koje, u svetlosti unutarnjih otkrića, sažimaju i iskustva opšte, “reprezentativne ljudskosti”, i upravo stoga što su samo to - ništa više do senzibilno, u isti mah i složeno i odgovorno razumevanja sveta - one svoj mitski eho i vitalizam iznose ubedljivo, iz ličnog, ali i opšteg hada.

Stoga pesma “Dar”, čije stihove pamtim iz engleskog prevoda, odista deluje autopoetički, i u univerzalnom smislu profetski, kao dvoznačno lice poetske sudbine: “Moj dar je tragičan, kao neka drevna kazna/Sve što taknem pretvara se u reči…”.

Reč-sudbina poetsku avanturu Ane Blandijane tako čini njenim neraskidivim ličnim savezništvom sa saznanjem sveta, ali još pre toga, duboko religijskim shvatanjem poretka zbilje, u kojoj se unutrašnja svestlost i sloboda dosežu etičkom obavezom svedočenja, ovde i sada, i uvek.

Ili, drugačije rečeno, snažna vizionarska strategija, koja orkestrira ne samo predele poetske imaginacije, ali uvek i njih, podsticana je u delu Ane Blandijane i konstantim artikulisanjem unutarnjih otkrića, koji su često neposredan eho i one druge, nezamaskirane stvarnosti, istorijskog trenutka, istorije u načelu, koja se nikada ne odvija van nas.

Lična ranjivost, i razuđena senzibilnost ove pesnikinje, stoga se, umesto ispovedne naracije, opredeljuju za opservaciju, albume prizora iz neposrednog života, obeležene prefinjenim ironičnim parabolama, koje dotiču i na inventivan način saopštavaju iskustvo epohe, što ih čini bliskim i shvatljivim savremenicima, ali, i pored izraženih podteksualnih smisaonih voluta, pokazalo se, ne i sasvim neprozirnim cenzorima.

No i pored zabrana, koje su u nekoliko perioda pratile njen rad, Blandijana je istrajala u svom suštinskom opredeljenju za etiku poetske reči. Poput Eve Lipske, na primer. Koja je, od najranje poezije, stilskim inovacijama i prelomljenim semantikom svog stiha gradila bogati smisaoni prilaz vremenu - prošlom, sadašnjem i budućem - u naglašenom nastojanju da poetsku vokaciju ne liši pogleda na otvorene prelome, i “havarije kontinuiteta”, obračunavajući se tako i sa svakim vidom slepila ili ćutnje pred zločinom, i zlom u čoveku. Jer može se, kako ironično primećuju njeni stihovi, trčati na bojno polje/samo zato/ da bi se u pesmu upisala brojka ubijenih. //… da bi se prepoznao pejzaž iznad budućih/ ruševina. // … Može se trčati na bojno polje/ samo zato/da bi se trčalo).

Blandijana ulogu svedoka izvodi iz složene perspektive, primerene vlastitoj poetici (stojimo viseći/(O vlastitom pitanju/Kao zastava na vešalima), ne abolirajući pasivnost, čekanje da zlo “samo od sebe prestane/Kao što se završava tunel…” (pesma “Svedoci”). Njen osoben glas, upreden u melodiju stiha, jasnovid i upozoravajući, osamdestih godina pošlog veka, i u političkom kontekstu njene zemlje, stoga je prirodno, kontekstualno, delovao i kao opomena, i pubuna – a u očima vladajućeg režima - kao disidentstvo na delu.

Pri tom je ova poezija raskošne senzibilnosti, pre svega, krajnje spontano izražavala i snažno osećanje lične poniženosti, ili sapatništva, u uslovima propisanog življenja, obeznačenosti bivanja i nestajanja, “upotrebe čoveka” - i za pesnikinju jedne još osetljivije i ranjivije teme - zloupotrebe najdublje intime u političke svrhe, pa tako i “upotrebe žene”, u projektu nasilnog rađanja, sa ciljem “jačanja nacije”, koji je doslovce poništavao integritet, slobodu i dignitet žene, čemu je posvećena pesma “Dečiji krstaški rat”, jedna od napotresnijih ove kolekcije, a u vreme svog nastanka, i jedna od naprevođenijih iz tadašnjeg opusa Blandijane. Stihovima ove kratke pesme, rastrzano pulsira bilo “nepitanih majki” (svaka žena u Rumuniji, naime, bila je u obavezi da rodi bar četvoro dece!), uz krike pobune čitavog jednog, još nerođenog naroda, “osuđenog da se rodi”.

U mnogom pogledu ova pesma je egzemplarna, budući da najrečitije svedoči o tome kako u samoj suštini jednog poražavajućeg iskustva (u ovom slučaju dvostruke negacije ideniteta, gde su i nerođeni i živi jednaki stradalnici u potpunoj anihilaciji individue, njenoj asimilaciji u beznadežno sve, i u opštost poništenja), Blandijana, u svom pesničkom biću apolitična, postaje pesnik nepristijanja i otpora. U direktnosti ovog poetskog stakata nije se mogla sakriti, niti ublažiti, tragična realnost, koja čini podlogu pesme, niti njena snažna kritička žaoka.

Kao što jedna posve drugačija, gotovo nadrealistička pesma-plakat, pod naslovom “Sve”, odudarajući od pesnikinjine sklonosti ka melodioznom skladu reči, iznosi tek spisak pojmova, bez komentara, naporedni niz, koji sučeljava rečnik propagandnog zasenjivanja sa njegovim alternativnim, ogoljenim značenjima, koje razgrću stvarnost rumunskog svakodnevlja (… lišće, reči, suze/kutije konzervi, mačke/tramvaj katkad, redovi za brašno,/žitni žižak, prazne flaše, besede/iskrivljena televizijska slika…Pesma Rumuniji, adidasi,/bugarski kompot, vicevi, riba,/sve), obelodanjujući, bez ikakvog vidljivog programskog okvira i ideološkog cilja, stanje stvari – kao validni odgovor spoljašnjim uslovima, ali i imanentnom umetničkom porivu saopštavanja istine.

Pesme ovakvog karaktera i usmerenja najneposrednije objašnjavaju kako je bilo moguće da poezija Blandijane - duboko spiritualna, ali i u svom primarnom osećanju sveta nepotkupiva – jednako prirodno artikuliše opšte stanje egzistencijalnog beznađa, a da pri tom njen duboko poetski, ukusu šire publike neprilagođen govor, upravo po savesti i meri ukupnog, ličnog i stvalačkog integriteta, postane opšteprihvaćen - kao glas zabrinutosti, opomene, podsticaja, i kolektivne težnje ka političkim i društvenim promenama.

Iako u svom poetskom pismu Blandijana ponajpre koristi blagu narativnu razuđenost, prerušavanje kritičkog impakta biljnim arabeskama, upravo jedan prevashodno poetski metod u njenoj pesmi neprekidno stvara i preko potrebnu ravnotežu između imaginarnog i željenog, sa jedne strane, i same zbilje, budući da njena proširena metafora, iz svog polaznog hermetizma vodi u žive detalje i prepoznatljive prizore - dobra ili zla – koje u kontekstu rumunske stvarnosti, ili i van nje, u načelu, nudi sam život.

Pritajena opomena tako je u isti mah i snažni dotok motiva od primarne važnosti za opstanak - za realni život, i život pesme.

Ali u svakom stihu Ane Blandijane ima i nečega od prosjaja molitve i filozofskog taloga, uspomene na esencijalno, na drevno i svevremeno, mnogo puta iskušano i prekaljeno, u čijem posebno spravljenom, novom poetskom supstratu, njen stih deluje kao protivotrov spram “toksina straha” ili kao antišok terapija protiv preteće kolektivne hibernacije. Kao snažan impuls buđenja i podsticaja. “Ne zaboravite da samo spavate. /Setite se da ste živi”, neke su od njenih, na mnogo načina variranih opomena, ili molitvi. “Jer ravnodušnost je”, kaže pesnikinja u jednom svom intervjuu, “sila jača i od same smrti”. A u poeziji je “u igri ono što je život, a to je ono što jednako znaju i pisac i čitalac”, dodaje u istim pasažu, objašnjavajući tako fenomen javnog upliva koji je imala, i koji ima, njena pesma.

Najveću stvaralačku tragediju, uostalom, ili stvaralačku negaciju, jednaku negaciji života, ova pesnikinja, kako se može pretpostaviti, i kako kazuje njena antologijska pesma “Torkvato Taso”, vidi u strahu, oklevanju, u praznini nenapisanih stihova, nekoj vrsti ukletosti, koja je mogući rezultat zastrašivanja, ili samo osećanje ustrašenosti, koja je dakle, posve moguća pošast pasivnosti što se pomalja kao obistinjenje stvaralačke ćutnje: Iz tame je došao k meni, on, pesnik,/Promašeni pesnik iz straha. /Beše veoma lep. Kao na rendgentskom snimku/Videla se poezija u njegovom telu./Poezija nenapisana iz straha.
Probuditi se u toj ćutnji, isto je što i sresti lice ravnodušnosti, uspavanosti, ili - iluzivno verovanje da je “život san” – iskustvo na koje alarmantno upozorava Blandijana, a koje, u izbegavanju stvarnog buđenja, ne može biti drugo, do buđenje usred smrti.

Premda gotovo svaka od ključnih pesama Ane Blandijane predstavlja situaciju koja je poetski do vrha ispunjena, saznajno, emotivno, iskustveno, i koja, upravo takva, predstavlja svet po sebi, to ni iz daleka ne iscrpljuje magiju ove poetske avanture – i njenu višeglasnost.

Reklo bi se, naime, da se u živosti kreativnog impulsa pesnikinje, u svakoj etapi njenog sazrevanja, i u svakoj zbirci, rađa drugi stvaralački personalitet, koji na svoj način postaje oličenje hrabrosti i spremnosti na različite kreativne izazove. U samoj suštini, to je odgovor stvaralačkog poriva iskušavanju kontroverzne prirode same poezije, i druge strane reči.

A time i one koja izvire iz tišine.

Tako će niz pesma ovog izbora (na rumunskom jeziku do sada su publikovane tri knjige izabarane poezije Ane Blandijane) osnovne fenemene njenog pesništva - kao što su život, smrt, imaginacija, san – prikazati u nekoliko različitih spektruma značenja.

Između ostalog, to obelodanjuju i potvrđuju njene sublimne vizije, posvećeni regioni imaginacije i natčulnih spona vidljivog i nevidljivog - njena “zemlja sačinjena od ptica” – sjajne, minijaturne slike crkvica sa ptičjim krilima, koje preleću svakidašnje prostre naše teskobe, i oslobađaju nas bedema konvencija, dvoskrukih klopki života i smrti (“Zasede”). Tu se njene metafore neopaženo iskradaju u prefinjene evokacije, u prizore čija mekota sugeriše “jezik zvona/u katedrali od vune”.

“Biti pesnik”, uostalom, kako je jednom izjavila, “nije profesija, već misterija”.

Tako odbljesci realne sakralne kulture Blandijane, svešteničke kćeri, njeni od rane mladosti sa njom srasli ideali dostojanstva, etičnosti, unutarnje harmonije i čistote, koji je i dalje vode i inspirišu, prerastaju u reminiscentne evokacije eleusinskih tajni ili prosjaje poetskog zaveštanja Lučijana Blage, nadnoseći se, u isti mah, nad egzistencijalne tačke zebnje, da bi u novom, nadrealnom prostoru, osvojenom posvećeništvom i meditacojom, u tišini, i u slikama otvorenim pejzažima transparencije, označili duhovne regione u kojima se ništa ne gubi, “samo se vreme skuplja u duši”, i gde se granice na čudesan način pomeraju, premeštaju i preokreću, dobijajući druga značenja, nekog pogleda oduvek, nekog oka “od iskona”, pred kojima se ništa ne može sakrati: “Kao da si sahranjen u nebu/Pre nego što bi dospeo u grob” – kako objavljuju njeni razgovori sa tajanstvom, sa drugim licem sveta, drugim glasom po sebi, bliskim neimenovanom apsolutu mira i tišine, “Iz koje sve teče/Kao krv iz rane”. Tako nam poverava naime, izvanredna, dvanaestodelna pesma “Tvoja tišina”, prevedena iz pesnikinjinog neobljavljenog rukopisa, koja kao da ostvaruje upavo onu stranu poetske paradigme, koja, iz nevidljivog prisustva, nakapalog u mistiku saznanja, vodi u neku novu ili drevnu prirodu bezglasne reči.

Ne dozvoljavajući svom stihu, ni u jednom motivskom krugu, potpuno ukotvljenje, klasičnu, neupitnu mirnoću i prizvuk definitivnosti, Blandijana je pre svega pesnik modernog poetskog čula, spremna da intenzivira sopstvena vidna polja, da ih dovede u bliske dodire, i da na taj način načini hrabre iskorake, ukrsti nove svetlosti, i hibridno obogati svoj poetski sveden, rafiniran lirski prostor.

Njena pesma je stoga uvek živa tvorevina, arhitektura u pokretu, u čijem je središtu čovekovo biće, smrt kao blizanac života, i ushićenje kao dvojnik zebnje.

Tu sloboda svih postavljenih pitanja podazumeva blago, katkad i humorno i igrivo odobravanje njenih anđela, spemnih da je prevedu ka nepoznatom, neiskušanom, ka homogenizaciji najudaljenijih prostora, što vode od snova do buđenja, pa iznova u stvarnost egzistencije - ali sa novim prtljagom, u kome je smisao izliven od nekadašnjeg i od potonjeg života, do vrha ispunjen sabranim iskustvom, sazdanim od različitih trenutaka u vremenu istorije, ili od bezvremenog časa mističnih otkrovenja.

Njene biljke, koje znaju tajnu “buđenja iz mrtvih”, kao i njena poetika čulnosti, zamamnog bivanja u telu, i nije drugo do slavljenje života u svom rasipništvu sekundi i minuta (pesma “Linija”), ali i njeno unutarnje posvećeništvo koje - ništeći prazninu – prerasta u pesničku filozofiju, unekoliko i divinaciju metamorfoze – delimično obistinjenje ove poetske vere - bez koje se ne može zamisliti čovekovo neumiranje, u dugom sledu vekova, u svoj njegovoj ugroženosti, i slavi stvaranja.

A to je zapravo svekoliko pouzdanje pesnikinje u svudprohodne reči: reči-otkrivaoce, i reči-svedoke, reči sa pokrićem, koje i naše celokupno postojanje čine pismom. Tragom u vremenu, i pamćenju.

U isti mah, to je očaravajući poetski fantazam negiranja crte, brisanja granice - što svaku udaljenost čini prepoznatljivom i bliskom, a sve nemoguće, u suštini, u jednoj tačci vremena i prostora, mogućim.

Za Anu Blandijanu to jeste sinonim pisanja, i postojanja.

Nagoveštaj i potvrda pobede života. Njim samim.

Očekivana, a u njenom egzemplarnom slučaju, i desegnuta, poetska istina.

Polja, časopis za književnost i teoriju, br. 462, mart-april 2010. Str. 199-203.


Tasos Livaditis

PODRUM

Kada bi Bog jednog dana počeo da nabroja šta je sačinio,
zvezde, ptice, semena, kiše, majke, bregove,
verovatno bi jednom završio. Ja sedim ovde, sam,
u ovom vlažnom podrumu, napolju pada kiša,
i brojim greške koje sam počinio, bitke koje sam vojevao,
žeđi, ustupke,
prebrajam svoje zlo, katkad čudesno, svoju dobrotu
često nadmenu, brojim, brojim, i nikad ne završavam
- a vi, vi poniznosti, vežbe moje duše,
duboki, hranljivi hlebu, večni bole moj,
sva svežina budućnosti peva u mojim zglobovima
dok me guši glad hiljada sirotih predaka,
i, o porazi, moji pratioci, koji ste me u jednom trenu
oslobodili večnog straha od poraza.

I ja sam jedan Bog u svom svemiru,
u ovom vlažnom podrumu, napolju pada kiša,
svemir jedan neistražen i beskonačan i nepredvidiv,
jedan Bog nimalo besmrtan,
zbog toga i uzdrhtao od ljubavi prema svakom potresnom
i neponovljivom trenutku.

Violina za jednorukog. Izabrane pesme. Izbor i prevod sa grčkog Gaga Rosić.
Biblioteka “Arijel”, knjiga 5. Agora, Zrenjanin, 2009.


PODRUMI, SUTERENI, MANSARDE, ILI : O VEŽBAMA DUŠE

O nama još uvek malo poznatom grčkom pesniku Tasosu Livaditisu (1922-1988) teško je progovoriti sa pouzdanošću punog razumevanja, pogotovo je teško impresije i prva saznanja iskazati sažetim i sintetičkim tekstom, budući da bi on morao navesti, i sabrati, više dominantnih dimenzija ove poezije, što po sebi znači i više profila, koji se u ovog pesnika ukazuju kao podjednako verodostojni oblici njegovog poetskog pisma, i bića. Što istovremeno znači - i tako mnogo poetičkih opcija koje se smenjuju - kao da nisu rezultat optimalnog, ili u jednom trenutku nužnog izbora onoga ko govori i piše, već čitavog mnoštva, koje u neizmernoj i neutaživoj paleti pesnikovog dramatskog i lirskog osećanja sveta, podjednako traži svoju meru prisustva u poetskom tekstu, budući da kao konstantni, i krunski, autentični zalog svakog iskaza, podrazumeva raznostrano obilje u pesniku samom. Generalno uzev: mekotu i finoću konstantnog lirskog fluda, ali i ukrštena sečiva često do paroksizma suprotstavljenih egzistencijalnih i poetskih uvida.

Zahvaljujući knjizi izabrane poezije Violina za jednorukog (koju je za zrenjaninsku “Agoru” priredila i prevela Gaga Rosić) prvi put smo, na našem jeziku, na samom pragu upoznavanja poetske pojave čija eksluzivnost, uveliko uvažena u sazvežđu najizuzetnijih vrednosti u modernoj grčkoj poeziji, nosi sva obeležja megaznačenja. Ili, drugačije rečeno, onih vanrednih svojstava, koja neprekidno dolaze do vrhunca, dozrevaju i obnavljaju se u epicentaru jednog vanserijskog poetskog vulkana novuma, ljudske i stvaralačke samosvojnosti, koja je tokom godina istorijskih nemira i tragici epohe grčkog građanskog rata, kao i kasnije, u novoj građanskoj klimi, uzrasla, stalnim stvaralački ogledanjem i samoistraživanjem, do kulturne ikone što nepatvoreno zrači sopstvenom magijom. I harizmom velikih - u isti mah ranjenih i posvećenih.

Izlazeći “iz sna u život”, sa svojim koferima neostvarenog, i vukući sa sobom, kako bi sam rekao, rukopise jednog velikog doba, i namah tonući, iznova, u drugi san, u kome je uvek budan, lišen sna (kao što “mrtvi sede bdijući u našem snu”), Livaditis svojim pesništvom neprekidno gradi viziju ugroženog, senovitog sveta stvarnosti, kome udahnjuje autentičnost realno doživljenog pakla, katkad i pesničke sublimnosti kolebljivog raja. Jednu dramaturgiju, dakle, koja prati kontraste ideala i stvarnosti: hoda po vodi, i kroz oblake, dok su snovi odeća duše onog ko korača “nazeštićen i lep”, no čiji je rasap, sred rigidnih rituala pragme, jednako čvrsto utisnut u jednostavnost i nepatvorenost njegovih stihova, sazdanih poput dečijih “epistola bogu”, ili ljubavnih pisama životu, ali i isto toliko iskrene i gorke sume spoznaja o zabludama i porazima – onoga ko je verovao i voleo.

U obe ove fasete Livaditisovog pisma stoji stigmatično utisnut trag neispunjenja, praznina, na čijem mestu bi, možda, u nekim srećnijim prilikama, mogao stajati kružić izmirenja, kao u libeli. Neka, bar simbolična naznaka katarze, koja u njegovim ličnim doživljajima i vizijama sveta, upravo ponavljanim, pa i trajnim izostankom, sazdaje pritajeni moto same poetske vokacije, ispisan u jednom jedinom stihu: Moj poziv: neostvarivo. Da bi, već u narednom krugu lirskih preosetljivosti i snažne slikovnosti što prati Livaditosove emotivne iskorake, pesnik ovakve ekslamacije zamenio skrupuloznom egzegezom, koja pripada refleksiji uznemirenih, vazda upitanih: Naravno, sve su ovo preterivanja moje mašte - /kako drugačije da opravdam svoje prisustvo u jednom neshvatljivom svetu („Suđenje stoleća“).

Menjajući rakurse svoje vizure, i intonaciju svoga glasa, zauzimajući i sasvim opozitne pozicije u svom vidnom polju, trajno lišen nade u pacifikaciju velikih sila koje upravljaju čovekovim životom a koje dvoje i njegovo biće, bez izmirenja u sebi samom, Livaditis ostaje, čini se neminovno, pesnik trajno vezan za pogled iz same rane. Srastao sa njom, koja mu je dodeljena kao neki tajanstveni, duboko pohranjeni i bezmerno osetljivi instrument, namenjen upijanju bola, a potom i vežbama, i oglašavanju duše. No istovremeno obavijen i nekim netraženim, ali ipak dosegnutim oreolom, što zrači posvuda u ovoj poeziji, vidom višeg saznanja, produbljenog tegobnim i pročišćujućim zagrljajem pesme. Uslovljenim pri tom, iskustveno, emotivno i misleno, kolopletom životnih tokova, sopstvenih i inih, svojom sudbinom i sudbinom mnogih, i najposle, onim jasno uočenim sudbinskim svojstvom egzistencije po sebi – što kao umnoženo sočivo – i višestruka značenjska i zvučna podloga Livaditisovog poetskog teksta – emanira snagu vizije, hipersenzibilnost, dramatski napon i violinski tembr glasa odabranih, uistinu retkih.

Sudbina, i pesma, kao njen dublji, dvostruko obelodanjeni trag, uvećana jasnost bola egzistencije, projektovani su u Livaditisa iz uvek drugačijeg, iskošenog ugla, iz izmeštenog, lutajućeg i zanavek izgubljenog doma sveta, ali isto tako i iz uvek na nov način potvrđene lirske optike, sažetosti i jasne vrednosti lirskog zapisa preotetog od nepodnošljivo neosetljive i utvarne stvarnosti, što u svakom trenu nalikuje delu čudovišne, vanstvarne mašte, a jednako i iz posebnog ritma i melodije prozaida, nastalih u trenutno sročenom podrumskom zaklonu za reči, suterenu zbilje, sred zbiljske oluje i uspomena.

To je uznemireno jezgro, iz koga potiče Livaditisov specifični lirski ton, i stihovni hibrid njegove u stalnom kovitlacu metamorfoza na drugi način sročene kidljive sage o varljivosti utočišta, doma i gnezda, o rani, koja jedina netremično gori, i boli. Jer svet je, reći će pesnik, jedna uvek lična priča, a njegov vlastiti napor da ga razume i odredi, pretvoren je u nebrojene lirske pokušaje da se omeđi “ništavilo koje upravlja našim životom”.

Opsesivna žudnja da se i taktilno, i očima slepih, potvrdi hajdegerovsko prisusustvo, smisao božanskog čuda i čovekovog postojanja, u jednoj već prvim danom postanja ugroženoj svetlosti, u životu kao vanstvarnoj igri senki, u kojoj se “u znak sećanja na mrtve vraća dan”, tako postaje lajtmotiv celokupne Livaditisove poezije, i njegove katkad užareno stvarne i grcave, katkad lucidno osvetljene, katkad pak zaumne pesničke provere egzistencijalnog, etičkog, stvaralačkog i metafizičkog aspekta istog pitanja - ko smo, i ko sam, u varljivoj postavci sveta-doma, u pustoj kući, kojom, kako kaže pesnik, “lutam, toliko iscrpen da lampa koju držim misli kako se kreće sama”.

A Livaditisova rana, reklo bi se, duge je anamnestičke boli: jednako otvorena pred puščanim metkom najbližeg suseda i druga, u metežima i logorima građanskog rata, u prašini nemogućeg potonjeg puta – traumatskog motivskog podsetnika postegzistencije:

Moja majka je umrla,
moja voljena je otišla,
drugovi su me izdali,
godine prošle.
Sad mogu da spavam u miru.
Sve se
desilo. (“Priča”)

Pesnik osebujne i snažne osećajnosti, Livaditis čak i u svojoj lirici erotskog naboja reflektuje nemilosni ugrižaj tanatosa.

‚‚Volim te, volim te" govorio sam. Oblačila si žurno haljinu:
‚‚Večeras je sveže".
Oči su se tvoje zakivale neprestano iznad vrata
onim neodređenim pogledom
koji imaju zarobljenici i zaključana deca.
Pa sam plakao i ljubio te očajnički
i grlio beznadežnim rukama,
al bilo je kao da sam grebao noktima ravnodušnu zemlju
jednog groba
u kom su već sahranili čitav moj život („Jedna žena“, 2)

Tako njegova pesma kao da zapravo počinje nakon jedne već doživljene smrti, nakon uvek novog rasula, raspada slike o celini i svake mogućnosti saglasja sa sobom: U početku beše haos. / Posle sam rođen ja, sam, u jednom svetu napuklom/ sa jednim odrpanim Bogom koji je lutao od vrata do vrata/ proseći svoje postojanje./ Onda smo iznenada postali dvoje/ poljubili se/ pa je jedan počeo da ubija drugog („Postanje“).

Ona je upravo u toj drami jednog posle, u nebrojenim njegovim preobražajima u vremenu, i istosti te realnosti udvajanja, udaljavanja, disolucije Jednog, u višestuko, suprotstavljeno sve.

Ona je i u prosjačkoj odeći uličnih skitača, u hotelskim sobama, predsobljima, mansardama, kuhinjama i škrinjama, među mističnim uhodama i najtamnijim duhovima prošlosti, sred ugroženih glasova iz širokog spektra alter ega, koji govore iz neizvesnosti, iz jedne već izgubljene, proćerdane, nepostojeće budućnosti.

Ona je ta što se iz duše prenosi u svet verbalnog, jedva iskaziva, i zato je mnogo puta iskazana, najemotivnija, najezoteričnija, najpronicljivija šaka reči, bačena u svetlo dana, kao esencijalna, minijaturna povest o ličnom iskustvu u istorijskom vihoru, u procepu palog vremena, i o samo naizgled margilanoj priči iz velike povesti o čovekovom udesu, i polomljenim duhovnim, božanskim, ljudskim potporama njegovih uporišta.

Livaditis još od rane faze i prve zbirke Ova je zvezda za sve nas (1952), vlastite strahove, preispitivanja i frustracije (Između nas su bacili ljudi svoju veliku senku/Šta će biti od nas, voljena?), duhove sopstvenog života čini kazivačima poetskog štiva, i prevodi njihove fragmentarne ispovesti u sve potonje zbirke (objavio je dvadeset i jednu, a njegov uvek isti izdavač, atinski Kedros, publikovao je i knjigu Rukopisi jeseni, 1990, posthumno), uspostavljajući ih tako kao lutajuće motive, koje objedinjuju sveprisutni likovi božjaka, ljudi od papira, što nestaju u kiši, a koje on tužno i volšebno na svoju poetsku scenu vraća kao nove nevoljnike, kradljivce “velikog značenja”, onog, u čijoj se neodrživosti, ili neodržanju, krije jedna od najpotresnijih, i najsamosvojnih poetskih žaoba novog vremena, nad rasapom stvorenog u jednom polovičnom, nedorečenom, nedosegnutom svetu, zanemarenom, neobnovljenom ljubavlju. I stvaranjem.

Mada nije bilo nikog, ‚‚jesi li tu?" pitao sam - šta sam drugo mogao da radim – kaže u jednoj pesmi Livaditis, i to odsustvo subjekta, u njemu samom, i to postojanje što neprekidno prosi svoju egzistenciju, ispružene ruke,/skupljajući paru po paru sve vekovne, /nevraćene dugove čovečanstva/čoveku, upisuje se kao veliko i osiromašeno nasledstvo jednog vremena, neutešno upućenog onom koje sledi. Jer onaj koji piše Priručnik eutanazije (1979), na samom je već kraju kraja, “konačnom i nepromenjivom kao aritmetika“, na tačci izdisaja čovekove odiseje, na ravnodušnim, ogluvelim raskršćima, gde u šešir božjaka “padaju oči”, i gde i napušteni stvoritelj silazi među svoja dela, u čovekov svet, kao u razrušeni mauzolej, izneveren kosmos stvorenog - žedan potpore bića.

Ova vrhunska slika udvostručenog gubitništva, što odjekuje prazninama, i traži milost novog otkrovenja, pročišćujućeg podvižništva, nakon kojeg više neće biti ostavljeno “bez vaskrsenja čitavo jedno nebo”, spada u red najemotivnijih, ali i najlucidnijih opomena izrečenih sopstvenom vremenu, i uistinu je redak, višeznačan poetski testament darovan potomcima i kulturnom nasleđu.

Taj hromi, hromi, nedostatni i ravnodušni, oboleli svet, u kome pada kiša uvek mirna /bešumna, /dok uvija svet u krpu sivog platna/kao ruku koju su odsekli pa idu da je pokopaju… to je Violina za jednorukog.

I upravo se značenje jednorukosti, iz naslova knjige objavljene 1976, trajno uselilo u gotovo sve motivske cikluse i zbirke ovog pesnika. Od ranih ljubavnih pesama, kataklizmičnih pohara ljudske prirode kojima je, zajedno sa Janisom Ricosom, u ranoj mladosti bio svedok na ostrvu Makronisos, do postrevolucionarne nezalečivosti, kontroverzi modernosti, urbane praznine i “pohabanosti vremenom”, do metafizičke samotnosti u dubinama, gde je “Bog je izgledao jako sam”, čini se da je pesnik svoju gradnju i svoj lirski svet zasnivao “skupljajući parčad noćne more”, baš kao što “neki čovek, verovatno, može da svira u violinu i jednom rukom, dok drugom treba da drži svoj život”.

U bezdomnosti sveta, Livaditis je svoj istinski dom nalazio sve dok traje pesma. Uvek jedna nova Mala knjiga za velike snove, da se poslužimo naslovom njegove zbirke iz 1987, biva uvod u “posthumnost” čovekovog dela, iznevereno nasleđe potpunosti, započeto prvim danom nastanka sveta, odvajanjem noći i dana (Ove sam stranice napisao čim su me izbacili iz raja,) čija snažna metaforika u Livaditisovom delu nalazi svoje čudesno obilje, svoj pandemonijum, i okrepljujući hijatički spoj svetosti i tragizma, koji naseljava njegove stihove sve do posmrtno objavljenih Rukopisima jeseni 1990. Jer uvek je pesma njegov lični i neophodni zavežljaj bezdomnika, obnovljena mala nevinost trenutka, iz kojeg, umesto blizine vlastitog života, vreba bezdan izgubljenog.

Gde život i san menjaju mesta, i onaj koji spava najčešće biva sva budnost umrlosti, a onaj koji se vazda budan, jeste živa slika poraza, koji, i kada su opšti, nisu ovom pesniku manje potresni, i bivaju upisani u lični dnevnik tuge ovog u svemu posebnog i bezmerno senzibilnog liričara. Nije stoga neobično što najčešći glagol koji se otrgne sa zasuna njegove osetljive vizije sveta glasi srmačivati se, a taj sumrak i suton otiskuju se ovim stihovima kao zasenčena jedra, svim nijansama uznemirenog osećanja postojanja i bića.

Jer, ova poezija, ispisana tinjajućim žarom doživljenog, koje se kao iskustvena forma čuva u svom rasporedu pogašenih vrednosnih sazvežđa, što neprestalno ranjavaju, obrušavajući spoljni svet, a sakateći samo biće – predstavlja neprekinut tok agonoje, koja, u vazda novom pretapanju autobiografskih motiva i fragmentarnih slika, nalikuje nagorelim freskama, ali je iz njenog raspolućenog živog instrumenta prati i neutažena molitva, neispunjena potraga, a tako svakad, i “nostalgija neizraženog” – u jednom paradoksalnom, feniksovskom naletu svežine, koji novim stihovima otire dim i prah, vraćajući poetske, sasvim intimne embleme ove poetike prvotnoj čistoti: Ali moja pohlepa, kao veliki talas, ovo je spirala, pa sam sve opet pronalazio tek iznedreno iz božjih grudi. („Pesma“)

Ništa iz reda poetskih iskaza Tasova Livaditisa ne nalikuje nasleđenom ni konvencionalnom poetskom govoru. Nikakvom unapred smišljenom poetskom kodu, književnoj i poetskoj formuli. Samo pesnikovo iskustvo iskazuje se kao tekst, i njegova nužnost, ram narastajuće, uvek nove, iskošene slike, udarnih profila i dimenzija. Upravo iskustveni fragmenat, opor i oštar, sobom kroji i svoj mizanscen, određuje svoj poetski pejzaž, diktira ivičnost teksta, njegove ultraizražene boje, i istovremenu njegovu ispunjenost vrhunskim emocionalnim sublimatom.

U sudaru zadatog i željenog, siline udarca i pozleđenosti, između izgubljenih opni prvotnih nevinosti, porušenih i izgubljenih svodova pod kojima je hodila jedna zanesena mladost, između snova i nedostatnosti ostvorenog, i izgubljenog, ponikla je potpuno nova svežina poetskog jezika, njegova kao sam život i sam usud samosvojna u poetska uverljivost i uzbudljivost, čas bliska ispovesti, dečjoj priči, noticama iz dnevnika usamljenika i čudaka, čas dozrela u neobičan hibridni tekst kompleksnih uvida, gotovo automatski registrovane nadrealnosti, koja, uslovljena realnostima, nadire spolja i iznutra, kao razlomljena i deformisana slika ideala, i kao grcava arija izgubljene nade, slomljene vere, iščezlih utočišta, kao neminovni eho same “tuge stvaranja”. Svojevrsne, jedinstvenom poetskom optikom i svim poetskim čulima, emotivnom i metafizičkom snagom osvetljene antiegzistencije.

Tako je funkcija poetskog subjekta u Livadisa samo naizgled omeđena, uslovljena, a njeni razmrvljeni ideali samo su deo geneze sveta, u kome prikriveni subjekt, nekadašnje Ja, ili Neko, emanira umnoženu dramu nestajućeg subjektiviteta, patnjom i lutalaštvom formiran profil Nikog, “omotač mesa oko budućeg Ničeg”, prazno mesto u okačenom kaputu. Dok narastajuća i zastrašujuća drugost – taj Drugi, i drugi drugi, sam Niko - kao beskonačna udaljenost od integralnog ja, vreba, i preplavljuje, kao opšte mesto pošasti, i praznine. Jer to je, u svojoj raširenoj poetskoj partituri, ustalasana, melanholična i bolna, u neiscrpnim poglavljima oživljena drama sveta, koji je izgubio svoja harmonična i uzorna staništa u čoveku samom.

Prvo lice ljubavi, i svoj stvaralački identitet. U bespuću, na prečicama do
novog drugog, Nikog.

Stoga između prvog dana stvaranja i uvek nove pesme-epitafa, stoji u Livaditisovom pesništvu uvek i čitava epopeja trnovite, mučne, ljudske i poetske posvećenosti samom prahu, konačnom rezimeu sloma, što prebiva u ničem, dok je sama pesma svojevrsno oduhovljenje, posvećivanje te ništavnosti, jedva preživele čestice potpunog loma, i najava integralnosti koja će uskrsnuti u onome što joj je integralnost nekada davno poverila, kao obećavajuću svetlost postojanja. Možda je upravo dubina nesagledivog ljudskog dna zalog jedne tako iskrene i duboke molitve, a možda su isto tako, parcijalni, izlomljeni i iznova srasli polovi ovog iskaznog prosedea upravo oni koji održavaju punu stvaranost nemogućeg Livaditisove pesme. Koja oduzima dah, i kojoj se do kraja veruje.

Kada se pojavi u Livaditisovim stihovima i takva čista, bezazlena najava, i tako moćni prosjaj , iskupljenja, to je upravo stoga što je molitva potpuna, osvojena vežbama duše. On tada i ne može biti drugo do “Prolog večnosti“, ispisan, sa punim pokrićem ove poetske vere, i u pesnikovu nadgrobnu ploču:

Jednom ću ponovo doći. Jedini sam naslednik.
I dom mi je gde god pogledam.

Grcam, i posvećujem - tako bi mogao glasiti moto svake Lividitisove pesme, svakog stiha. Između krhotina razbijenog sveta, otuđenih i razdruženih ljudi – senki, čoveka i boga, pesma je potiranje te bezmerne udaljenosti, put do božanske sveobuhvatnosti tišine, u potpunoj svesti o tome da “govor je uzaludan, ukoliko ne sadrži u sebi ćutanje koje nas je započelo“.

Sve te lutalaštvom, nesanicom i snovima premerene daljine, pređene pustinje, iznova oživljene govorom i nadom, ne bi bile moguće da Livaditis nije svojim vežbama duše, miloštom svoje prirode, svojom patnjom i svojim darom, uistinu kao molitvama, i najsurovije opruge nije znao pretvoriti u strune.
Ovaj čudesni, zgrčeni i bolni svet njegove poezije, uistu peva, i kada grca i pati, i kada se ruši i uzdiže.

Njegovi zavodljivi, čulni, ali i metafizički i otrežnjujući motivi, rekapituliraju klasični leksikon prvorazrednih lirskih tema i refleksivnih podsticaja. Sa pravom Livaditisa kritičari i istoričari književnosti navode kao revolucionarnog pesnika, čije je stihove njegov drug u logorskom stradanju i patnji, Mikis Teodorakis, preneo u muziku. Ali jednako tako, nema dramskog umetnika, početnika i veterana u njegovoj domovini, koji nije želeo da podari glas i njegovoj zasenčenoj pesmi telesnosti, kavafijeskom obolu melanholijama predgrađa, tugama mansardi i erosa, što plamti svojom kratkom tajnom a odiše bolom nedosežne večnosti, potvrđujući Livaditisovu ključnu poetsku elipsu o violini za jednorukog, ili alegoriji koja “stoji na jednoj nozi”, što upečatljivo sažima pesnikovu opsesivnu, uvek i autobiografsku priču, i jedan gotovo poetski roman, o neizmenjivosti i neutaživosti ljudske prirode.

To je uvek jedan lični uzdah, totalna istina trenutka, iskustva, emocija i sećanja, čija nekonvencionalna, jednostavna jezička struktura ostaje - bez obzira na bezbrojne metamofoze stihovnog i narativnog izraza, koje je prevodilac jednako nadahnuto i sa žarom pratio – poziv na jednostavni razgovor, kojim i započinje ova velika stvaralačaka avantura: Hteo bih da govorim/jednostavno /kao što neko otkopčava košulju/i pokazuje jedan stari ožiljak…

Ali, lišena obmana, to je i pesma-lavirint, koja traži izlaz, stazu koju napaja onaj drugi, viši horizont nade, utehe i uzornosti, a koji se neprekidno, u njoj samoj, njom samom, obrušava. Bez iluzionizma, uhvaćena u svojim svakodnevnim skicama kontradikcija, Livaditisova slika i stih dosežu jedan prirodan, iz same vreline dožiljavaja ponikao začudni efekat. Užas beznadežnosti i uzaludnosti, otvoreno frustraciono polje “jednorukosti” u samom su epicentru ove poetske stvarnosti, a upravo su u njenoj apartnosti, izmeštenosti i nadrealnosti toliko samosvojni i uverljivi da ih to podjednako lišava patetike koliko i stege i diktata bilo kog poetički i stilski proklamovanog opredeljenja i cilja.

Biti u pesmi, beskompromisno i sasvim, i biti u njoj, kao ni na jednom drugom mestu postojanja, bezutešan, otvoren, biti ona, pesma, samim sobom, i načinom koji je do kraja svoj, to je čini se jedini poetički zahtev koji postavlja pred sebe ova poezija. I u toj jedinoj premisi je njeno sve.

Široki pak, spiritualni apsekt sagledanja, metafizičko zaleđe ovog dela, u kome se razaznaju i sjedinjuju različitosti ega, i subjekta uopšte, njegovo otvaranje i zatvaranje spram iskustva sveta i vremena, teoretičari u Livaditisa vezuju za filozofiju apsolutnog, objedinjujućeg duha.

Odista, kao da se Tasos Livaditis ukazuje kao apsolutni pesnik. Premda je značenje tog sintetičkog, retko korišćenog i natkriljujućeg pojma, istini za volju izbledelo u današnjim vremenima, kada je poezija i sama na nekom novom stupnju gašenja svojih kreativnih i mislenih ambicija i uticaja, svoje unikatne vrednosti i govora.

Ali ako se pogled uputi delu ovakve samoniklosti, snage, i ovakvih dometa, aposlutno je odmah tu: kao neposredno prisustvo.

Na kojoj god se stranici ovih rukopisa zaustavimo, koji god stih da taknemo, dočekaće nas sušta poezija.