Sabranost
Proći ispod čarobnog luka
Svetlost za druge oči
Magline sazvežđa


"Sabranost"

Сабраност, збирка листића, записа и есеја, књига је о бићу, свету и песми, у којој песникиња проналази есенцију свих мириса, додира, погледа, слика и облика, истинског и дубинског постојања у свету који је окружује и који живи, у свету поезије и стихова над којима мисли и осећа, стрепи и жуди, и никада не ћути.

То је стална будност у потрази за другим и другачијим: просторима наде и суштине, речима чуда, преображаја и спознаје о одбљеску дневног и ноћног неба, о умивеном погледу у одразу на води, о отиску хода по земљи која приповеда о времену, о процепима стварности, о истини трна из којег се рађа прелепи цвет руже.

Уједно, и тачка ослонца у одгонетању света изнутра. Досегнута целина овог фрагментарног животописа, омеђеног само наизглед поводима, местима и датумима настанка појединачних текстова.

Тамара Крстић

Vrh strane

"Proći ispod čarobnog luka"

Izdavač TENESI, 2018.

Vrh strane

"Svetlost za druge oči"

Eseji posvećeni Tasosu Livaditisu, Ani Blandijani, Sari Kirš, Tomasu Transtremeru, pesnikinji Aleksandri Đajić Horvat, i refleksaijama o savremenosti i drevnosti, poeziji i muzici, inspirisani atmosferom koncerta u Viminacijumu).

Povelja, Biblioteka "Stefan Prvovenčani", Kraljevo, edicija "Poezija nastaje", knjiga 3, 2016.

Vrh strane

"Kartografija izmičućih realnosti"

Pogovor knjizi Srbe Mitrovića




Srba Mitrović (1931-2007) stupio je na poetsku scenu uobičajenim putem, na neubičajeni način. Kao potpuno zreo pesnik, prvu zbirku Metastrofe objavio je u Nolitu 1972. Knjiga, koja je privukla veliku pažnju i dobila sjajne ocene, publikovana je, dakle, kada je pesnik već navršio četvrtu deceniju. K tome, bilo je to u vreme kada su značajna pesnička imena, generacijski mu bliska – Miodrag Pavlović, Vasko Popa, Ivan V. Lalić i Jovan Hristić – bila uveliko utemeljena.

Druga knjiga, Opkoračenja (1975), značila je neočekivan pad, i nakon odbijanja u Nolitu, autoru je donela razumljivo neraspoloženje i skepsu, koje je, po pesnikovom svedočenju, Vasko Popa, uglednik ove izdavačke kuće, usrdno nastojao da ublaži. Rukopis je, zahvaljujući Aleksandru Tišmi, kao uredniku, objavljen u Matici srpskoj. "Prošao je, a ja ipak znam da je to moja, mislim, najslabija knjiga"; kaže pesnik u svom posve iskrenom sveodočenju (Poezija Srbe Mitrovića, Matica srpska, Novi Sad, 2000). U "Prosveti" je 1984. publikovana zbirka Opis i trunje, no ipak, u ovom periodu, Srba Mitrović je ostao gotovo povlašćeni autor Matice sprske, čiji mu je probirljiv urednički tim (Raša Popov, Vladimir Kopicl, Milivoj Nenin, Miroslav Rankov i Judita Šalgo) objavio tri knjige: Podne na Terazijama (1983), Šuma koja lebdi (1991) i Snimci za panoramu (1996). Upravo poslednjim od ovih naslova, Srba Mitrović postaje ne samo etablirani pesnik, već i stvaralac posebno uvažen, čak i među generacijama sasvim mladih pesnika. Drugačiji od svega vladajućeg na tadašnjoj poetskoj sceni, sklon apartnom i istraživačkom u svom pregnuću, a humornosti, ekstravaganciji, zaobilaženju stilskog čistunstva, otvorenom izrazu i slobodnom stihu, Srba Mitrović se decenijama dosledno kretao unutar svojih izabranih sfera: između samoispitivanja i autoironičnih opservacija, na omeđenom i opskurnom prostoru životnih mena, uzimajući sebe "kao uzorak" u stvaralačkoj retorti, u kojoj su reminscencije poetskih ljubavi i počast precima, pomešani sa neumoljivim diktatom biološkog ograničenja i neminovnosti regresija. Ovaj, uslovno shvaćeni "let u mestu", povod melanholičnim sagledanjima ljudske sudbine, istorijskih i urbanih ustremljenosti ka uvek novoj tački zastoja, loma i kraha, postaje bazna tačka Mitrovićeve poezije i njegovih apokaliptičkih projekcija, koje, pradoksalno, ne izrastaju iz nečeg udaljenog i neprijateljskog, već iz najbližeg i najugroženijeg, iz genetske determinisanosti i samog ustrojstva ljudskog bića, koje nam u svakom času poklanja novog, nepoznatog dvojinika, što pristiže iz vlastitih lutanja, slabosti, omeđenja i pada - iz sleposti čula, neumoljivosti metarije i nagona - iz kojih se izvijaju nemoć i ćutnja, i jedva osvojivi proplamsaji otpora – duh i pesma.

Posebnu profiliranost Mitrovićevom poetskom poduhvatu podariće paralelni pesnikov angažaman, koji je osnažio i osvežio njegove poetičke premise, i još više ga približio generacijama mlađih stvaralaca. Njegov posvećeni prevodilački i antologičarski rad, krunisan objavljivanjem antologija moderne engleske i američke poezije ("Svetovi", 1992. i 1994), izneo je na našu književnu scenu čitavu mapu inspirativnih kretanja i promena, začetih u pesništvu engleskog jezika nakon 1950. Nalazeći, u tom radu, između svega drugog, i dubinski provokativ širenju vlastitih poetičkih alternativa, i čitavu skalu ohrabrenja za svoj otvoreni i nekonvencionalni pesnički koncept, Srba Mitrović je, u pokretnim, nefiksiranim mrežama pesničkih motiva angloameričke poezije, usmerenih ka modernom vremenu, svakodnevici i pesničkim autorefleksijama, kao i novom fundusu oblika i stilskih rešenja, video podsticaje za motivske akcente, posve lični poetski ton, kao i za formalne i jezičke inovacije u svojoj poeziji. "Mislim da je prevođenje poezije vrlo dobra škola piscu. Osetiti bogatstvo svog jezika, opipati različite varijante stiha, izabrati pravu, jedinu reč tako nasušnu, sve to daje samouverenost i lepotu pisanju. Bilo je godina kada sam neumorno prevodio i pisao svoje stihove i ništa nije smetalo jedno drugom"; svedoči pesnik o tom podsticajnom iskustvu. A ovi dodiru su uistinu fermentirali, ostavljajući blagotvoran trag u onome što je Srba Mitrović slutio i godinama potvrđivao kao svoj uznemireni predeo lirike, u zaleđu kod nas još uvek snažne moderne, kao objavu drugačijih poetičkih vizija, osobenog, tragalačkog, upitnog, unutarnjim dijalozima prožetog, nesaničnog i živog stvaralačkog rukopisa.

Dijaloške teze i osporavanja, od samog početka daju karakter pritajenih tenzija ispovedno intoniranom pismu Srbe Mitrovića. I kada je konfesionalna, ova lirika nosi dvojni smisao, koji svakom detalju vidljivog i konkretnog daje značenje kolebljivog uporišta, kao što i uverljivost senzacija i refleksija označava fluidnim i proizvoljinim, sve dok ne budu smešteni u krhke školjke, čulno proverive omotače reči i zvuka. Taj instrument što neposredno sprovodi i oseća ono što saopštava, a svoje arije proverava u kontrapunktu, dvojnim ehom, i pomeranjem, katkad oštrim i jetkim, katkad kontemplativinim, od jedne do druge opozitnosti bića i mogućnosti stiha, predstavlja vid onog "prihvatljivog" prostora i tona pesme, kako je skromno isticao, u kome i telo i duša, podjednako, obitavaju u lavirintima nemoći i slepila, čineći pesnika Homerom svakodnevlja, kome noć i "nesanični san" obećavaju tek kratkotrajne probljeske saznanja.

Tihi lirski disput u poeziji Srbe Mitrovića ne samo što je izvor variranja pesničkih motiva u katalogu egzistencijalnih slika, on je i svojevrsni poetski opit, u kome su razmere i opsezi postavljenih pitanja način da se sputanost i samerljivost vidika, u pukom i golom "eksperimentu opstajanja", raskrile i mnoštvom alternativa uvedu u osobenu proveru lirskog čula i videla, kojima se kuša snaga oseta i promišljanja – da se samom biću poezije, naime, poveri osmatranje životnih fakata upletenih u granične tačke postojanja, i onaj njihov niz što čini ljudski život, jednu sudbinu. Ponajpre onu, promatranjima i iskustvu najdostupniju – sopstvenu.

Stoga je simbolika ovog poetizovanog "neznanja", i poetike "približnosti", uvod u čitanje poezije Srbe Mitrovića, a u suštini pledoaje za metodologiju koja je u našu poeziju kraja prethodnog veka uvela postupak ležerne naracije, tehniku razlomljene slike, mozaičkih sklopova i promenjivih situacija, od kojih je svaka projekcija i konkretnog i mogućeg iskustva rasapa, slabljenja, uzdizanja i pada, jedan uvek novi potez, i pravo na ispravku, u osvajanju nemoguće tačnosti – pretekst za malu pesmu – krhotinu, fragment, sažetu protivnost, kao neposredni uvid u životni apsurd, jad i sjaj "naših činjenica". Okretanje "raspoloživom", onome što je poznato iz rekvizitarijuma osnovnih pojmova i njihovih značenja, drugo je ime pak za poetički otklon od velikih armatura smisla, mitopoetskih projekata, i osnov autorove "poetike doslovnosti", kao neprekidnog poetskog pokušaja, koji u svom nemistifikovanom vidu i začudnostima kojima nas zaposeda engima postojanja i narastanje prirodnih zatamnjenja – u kliznom, pokretnom filmu opstajanja u nestajanju – isprekidanu seriju naših uvida, kao traku u segmentima i sekvencama, ili očice iskidane mreže, poetski plete oko nerazrešivog apsurda trajanja, gde smo svakog trena "željni razumevanja nerazumljivog", u iskricama videla, dok i sami postajemo sve nevidljiviji na ekranima opštih promena.

"Poetika doslovnosti", pred stvarnošću koja se nameće kao neograničena sukcesija slika, situacija i senzacija, i sama razlaže svoje zahteve, te u različitim tekstualnim formama, van strogih okvira, produbljuje ili ispravlja i dopisuje već nastale opservacije i slike. Život kao projekat varljivosti, u kome je vidljivo obilje i rastakanje formi samo odraz nevidljive suštine, princip pesničke "tačnosti" neminovno uvodi u kontrapunktnu igru dvojnih fenomena, što osporavaju važnost univerzalne formule, i čitavu stvralačku avanturu, u uzburkanom polju svakad novog životnog iskustva, koje se iskazuje kao magloviti, fluidni tok, uranjaju u seriju zapisa, ponovljeni pokušaj, što svojim sistemom metamorfoza nudi poetsku otvorenost, logiku odbačene formule, pripravnost na odsustvo velikog i visokog zahteva, negujući skromno, trpeljivo saobraženje pesme aproksimativnom, sumnjama izloženom razlomku okušanih, proverivih a već u sledećem trenu neuhvatljivih prizora, svedočeći, u svakom trenu, o sebi drugačijem – govoreći, naime, o jedinoj pouzdanosti strukture sveta kao neprekidnoj, poništavajućoj promeni.

Veristički prizori – ambijentalna svedenost na urbani prostor, svoj kraj, dom, sobu, ležaj, sebe sama, na svakodnevnu pomoć malih, dragih stvari, što čine mogućim udisaj života – odbljesnuti u dvostrukoj projekciji nadstvarnih naglasaka – pesnika golih realnosti pretvarali su u metafizičara svakodnevlja. Saopštavajući, neprikriveno, istinu o čovekovoj egzistenciji, prikraćenostima ljudskog bića, i neizbežnostima koje ga čekaju, Srba Mitrović svoj stih uranja u dublja pitanja ljudske prirode i onih zakona koji je određuju. Ta otvorenost ga čini bliskim vodećim stvaraocima ne toliko naše, koliko stvetske poetske scene, možda, pre svih, engleskom pesniku Filipu Larkinu, čije je albume svakodnevlja i samoironičnu, hrabru zagledanost u otvorene tačke ljudske patnjei zamicanja u prohujalnost, tako inventivno prevodilački tumačio, ali i Robertu Lovelu, čije su Skice iz života provocirale njegovu stilsku otvorenost, bespoštedna samoosmatranja, i viziju "kliznog korena" čovekovog trajanja, a time i sumnju u zaustavljenu sliku i dovršene forme istina. Lovelove "slike iz snova" koji nisu idealizovana verzija realnosti, već neugodno, trpeljivo bivanje među nepoznanicama iščezavajuće prošlosti i nejasne budućnosti, bez sumnje su snažile onu vrstu jasnijeg vida, koju je Srba Mitrović još u ranim etapama rada (Biblioteka, 1992) odabrao kao uporište svojoj poetici kaleidoskopskog oka, primerenoj sklonosti slika da "perumutiraju i beže", odvijajući se u autentičnom neskladu, menjajući mesta, pretvarajući događajno u upamćeno, u artefakt prošlog i kolebljivu pretpostavku budućeg, u "nedovršeno gledanje strave".

Na tom dvojnom planu - fluidnosti i nečitkosti opšteg toka stvari – i potrebi da se one privremenim formama saznanja, u kratkom verbalnom snimku i munjevitim pronicanjem životne suštine, uhvate i naznače, poezija Srbe Mitrovića je na stalnom tragu moderne poetske skice, koja najvernije iskazuje impuls autentičnog kazivača, čiji zapis, umesto ukočenosti slike, predstavlja vibrantan verbalni ram, ispunjen uvek novim neposrednim prizorom, zapravo ostvaruje onu pomerivu dvojnost, čiji dodiri i preklapanja, kako kaže jedan Lovelov stih, čine snimak "pojačan životom".

Okosnica - koja je spojila uspešan poetski početak 1972, i najzrelije knjige Srbe Mitrovića, ostvarene u različitim formama opita kojima je podvrgao poetsku sliku, kao i mogućnost reči da dočara i stabilnost i promenu, da odrazi haotičnu, uznemirenu realnost u posve jasnoj percepciji - nedvosmisleno ukazuje da je osnovna pesnikova preokupacija ostala nepromenjena. Kao što ga je, od svih stvarnosti, oduvek i trajno, najviše provocirala ona, najneposrednije upletena u čovekov život, u njegovu ličnu istoriju van istorije, koja promiče u njemu samom, između priče o precima i potomcima, rođenja i smrti, u svemu najčešće zatajenom, zaklonjenom – u zatočenosti unutarnjom samoćom tela, strahom, slabostima i slomom, potcrtanim slikama koje imaju zajedničko poreklo i suštinu – isti "protočni koren" – u "bistroj reci odlaska".

Poezija se, u suštini, uvek bavi unutrašnjim – ljudska istorija je ono što se odvija u telu, i u duši, koja je i sama, nimalo nestvarna, bezmerno osetljivi sprovodnik patnje čula i ukrštenih spoznaja, što čovekovu trajašnost upisuju u svekoliku fresku bivanja, gde je "čitav umirući svet", kako bi rekao Ortega, "okružen raskošnom svečanoću sopstvene smrti". Majstor apokaliptičnih prizora savremenosti, urbanih otuđenja i fragmentizovane realnosti novog doba, Srba Mitrović je pre svega pesnik intimne drame najsažetijeg i najuverljivijeg izraza – drame tela – u kojoj još vidljiviji bivaju neočekivani, nadrealni obrti sudbine, kojima eho duše i istinoljubiva igra duha daju zračeću energiju, a dvojnom znaku prolaženja, i zatočenosti, u "procepu ljudskom" daruju snagu apstraktnijeg, ili, potpunijeg realizma.

Tako je paradoks posmatranja, uočljiv u svakoj pesnikovoj knjizi i pesmi, usredsređen na "razgovet u vrtlogu", na budnost sna, i napokon, u testamentarnoj zbirci Srbe Mitrovića, koja je pred nama, na rečitu napetost kontroverzi pojmova magline i sazvežđa, na sabranost u mraku, punu vrednost sekvence, probljeska istine, koja čuva svoj stvarnosni trag, svoj telesni, organski beleg, a odiše pri tom emocijom i saznanjem, u neporecivom fragmentu i u munjevitosti reči-slike. Ta britka i višeznačna životnost poetskog znaka osobito se ističe na mekoj, pokretnoj podlozi Mitrovićevog melanholičnog pisma. Njegov stih je istovremeno i nosilac melodije i njenog rasapa, a pesma – svest o nedovoljnosti – u svojoj unapred prihvaćenoj lelujnosti, traganje je za višeobličnošću, sred kontroverzi lirske strukture, na mapi stvaranja, koja klizi po nikad pronađenoj potpunosti, a iznosi na površinu, iz svojih nutarnjih buđenja, tek blistavost uhvaćenih ivera, istinu "jednog iskidanog trena".

Gotovo u tonu metafizičke raspre, koju nosilac lirskog, sama duša vodi sa sobom, u svetu čula, materije, ili spoljašnjeg vremena, Metastrofe su potonjim zbirkama prenele i pritajenu raspru o moćima i zabludama poezije, koja prožima duboke opreke postojanja, čovekovo nutarnje biće, lirsku suštinu, ali i tvorca pesme – prozvanog i pozvanog da o sebi svedoči merom iznađene ravnoteđe i "zdrave razumnosti". Ta unutarnja "mapa sveta koji ne stari", podudarna je sa lelujavim vidnim poljem, ali utoliko pre ojačana užljebljenošću u "odseke svoje ritmičnoti". Kaleidoskopski njen vidokrug kreće se u dva smera: pokretom sekundare, koja dovršava put, u sekvencama ponad ponora (Snimci za panoramu) – pravo ka padu u izvesnost nestajanja (Uzmicanje, 1999), ali i u sasvim obrnutom smeru. Jer "unutrašnje nebo" Metastrofa ukazalo je i na oblike združenih različitosti, a čitav opus Srbe Mitrovića zapravo sugeriše da nas dva svet podržavaju i hrane, i da pripadamo oboma. Zbijeni, neprozirni uzdah stiha-sekvence tako dobija svoju protivtežu u rasvitu, "đerdanu ružičastih zvezda". U naporednom rečniku nestajanja i zaustavljenog vremena, naime, oslobađa se energija "produženog trena", koji nas utemeljuje u značaju i težini svega u čemu uistinu jesmo, obasjava naše suštine, uvodi ih u trajanje, u prostor bića. I eto nas u toplom podneblju, svetlucanju mraka, gde ničija zemlja i "trijumf uzaludnosti" ostavljaju svoj drugačiji, smisleni trag, gde postajemo "nešto trajnije, a slično/Onome što jednom možda već smo bili" (Opis i trunje). Čas lebdenja ponad ponora, umilna čar gozbe sveta, koja punim spektrom dočarava draž viđenog, dotaknutog i doživljenog, tvori osetljivo tkivo najlepših pesama Srbe Mitrovića, ali i enigmatiku zajedničke šare, koju ispisuju eros i tanatos u svom zagrljaju, kao odloženi pad, inaugurisan zbirkom Šuma koja lebdi, a razuđen u knjigama objavljenim između 1993. i 2004. godine: Žaoba, Lostina, Noć i san, Razgovet il vrtlog i Gozba. Poetski sklop te odmerene nesamerljivosti, "dugi tren" poetskog znaka, paradokse postojanja uvodi u suštost sudbine, kao privid pomirenja, pacifikaciju, pogled s vremenskih terazija na prostor intimnog sveta, sažet u "čisti znak bića". U odah – trezveni čas, bez nade, ali upisan u trajanje – gde ništa nije samo ništa, već i "nešto takođe".

Ovo iskustvo združenog trena, "sabijen beskraj", koji pokriva svet, uzorak saglasan biću, utisnut u samu tvar univerzuma – kao i maestralna strategija osvajanja pune, pojačane realnosti, u viziji prožimanja dva sveta kojima pripadamo i koja u nama menjaju mesta – izvode nas iz šuma vremena i uvode u kontinuum postojanja. Povereni jeziku, udružuju se u moć poetskog čuda da nas utvrdi, u ovozemaljskim, toplim sazvežđima, u segmentima isijavajuće istinitosti, kao tačnu, vidljivu sudbinu na poleđini nevidljivog.

I ova najednom pregledna, iznijansirana ravan, oslonjena na elementarne vrednosne tačke postojanja, u sjaju orijentira kakvog sazvežđa, emanira i samu suštinu lirske pesme. Majstorsko pismo Srbe Mitrovića, završnim pokretom, u punoću ostvarenja, preglednost oblika i jasnost strukture poslednje knjige, potezom sigurne ruke pribira, kao plašt iz davnine, ključne znake poetske pustolovine u kojoj život, haotična i bolna pojava neprilagođenosti i iščeznuća, dobija snovidni odraz svoje putne karte. "Prah i ništa" uvedeni su u novo lice sveta, u ćućor prirode, tihost vaseljene, i sve što je dragost i vrednost intimnih sazvežđa traje, glasi se kao svitac u noćnom prozoru, ili zvezda, nekome, nekad, i posle nas. I kada je pitanju urbana balada, raskošna elegija, plamen čulnosti i reminiscencija, ili "okrenuti portre", kao paradigma verističkog nonsensa, ili rasuta niska svedenih sekvenci "Snovida", pa i haiku, pisan u duhu moderne poetske skice pomerivih formi drevnih istina – poslednja zbirka Srbe Mitrovića razastire sliku o univerzumu promena, koji u svoje klizno prostranstvo preuzima vidljivost i nevidljivost, rasprostire oko sebe žive oblike, raskošno voće nove gozbe, spreman da iznova podstakne i lirsko pismo dvojenja, i združenja, koje svedoči o njemu samom istim glasom – života i smrti.

Jer, nimalo apstraktno, telo, izvor straha i pretnji, nije čista materija. Njegov rečnik puti blag je i opor: i svila i platno, na kojima pokret ruke i duha ostavljaju, podjednako, tragove svog saznanja. Nepouzdani "svedok nejasnog postojanja" tako postaje zapisivač trajanja. A eksteriorni vid intimne drame, i ona sama, ispisuju ovu staru i veliku poetsku temu kao iskidani lirski ep spoljašnje temporalnosti, i tren unutarnjeg zrenja, čiste lirike. U poetskom znaku, kao zajedničkom polju kartografije izmičućih realnosti, susreću se poetička vizija i snaga okušane realnosti, dopirući do privilegovanih dometa pesme, malih kapsula duha, u koje je utisnut govor tela, trenutno izmirenje prolaznog i postojanog.

Poslednju zbirku, Magline, sazvežđa, kao vrhunac u nizu uspešnih iz prethodnog desetleća, Srba Mitrović je ostvario upravo u takvom odnosu realnih snaga – u periodima klonuća, okružen porodicom i prijateljima - a okrenut u potpunosti knjizi u nastajanju. Pisana upravo u onoj iskidanosti kojoj nas izlaže svakodnevica puna nemira i tegoba, o kojoj je poetski tako verodostojno svedočio, ona je na delu pokazala uzvratnu moć duha, poslednjeg uzdanja onoga ko stvara, postavši, sasvim realno, pesnikovo "čudo nemogućeg" – odraz pune stvaralačke volje i koncentracije snaga – na izmaku života. Kada je pesnik odlučio da prvu verziju knjige reorganizuje i dopuni, leta 2006, učinio je to u kratkom vremenu, uverljivo, krupnim rezovima, napisavši u isto vreme i desetak najuspelijih, možda i nosećih pesama ove zbirke. Početkom 2007, dovršena je i pesma "Za Kaju" (Kajoko Jamasaki), dugo i strpljivo dorađivana.

Kako god da čitamo ovu testamentarnu knjigu, u njenim prelomljenim perspektivama, suprotstavljenim raspoloženima, i tako karakterističnom razlistavanju motiva i oblika, ona nam superiorno ocrtava, a za vremena koja dolaze i čuva, portret samog pesnika – boemsku ležernost i svežinu, suverenu zrelost, humornost i ironiju, ali i gospodstven, mudar duh barda. Podstiče nas da izgovorimo ono što nismo, a što je moglo biti mnogo puta rečeno pre – da je u originalnosti i doslednoj ostvarenosti dela Srbe Mitrovića, na kraju prošlog i početkom novog milenijuma, naša savremena poezija dobila ne samo neponovljivog reprezentanta, već, van sumnje, i modernog klasika.

Zemun, maj 2007.

Pogovor knjizi poezije Srbe Mitrovića Magline, sazvežđa koju je jula 2007. objavila izdavačka kuća Rad, iz Beograda.

Vrh strane