LEPI TALOG ISKUSTVA
Tomas Transtremer: Sabrane pesme. Preveo sa švedskog Moma Dimić. Nolit, Beograd, 2003.
Tomasa Transtremera (1931) pamtimo po zbirci Formule putovanja (KOV, 1991)
i prevodu Mome Dimića. Njen autor je u nas namah postao sinonim ugaonog mesta
u pesničim sagledanjima vremena kome pripada - nekoj vrsti rekapitulacije
- raslojene povesti veka, koja, protivno globalnim tokovima, ili spram njih,
na svetlo dana iznosi čovekovo iskustvo po sebi.
Realnim putovanjima, kojima je, kao i pevanju, posvetio čitav životni vek,
ovaj pesnik je popločao svoj put u pesmu, upisavši ih u otvoreni stvaralački
tok koji i danas traje, a koji i neposredno iskustvo i poetsko saznanje izlaže
stalnim proverama. Pesma je ne samo "mesto susretanja" različitih
dimenzija egzistencije - od sudara prirodnih elemenata do čovekove usamljeničke,
metafizičke oglednutosti u hladnom nebu koje Sever čini prisutnim svuda -
već je i znakovni tunel kojima pesnik različite istorijske etape i geografske
raznoobličnosti primiče svojim unutarnjim optičkim spravama - uvek spremnim,
kao u astronoma, moreplovaca i istraživača prirode - kako bi se u svemu uočenom
i snažno oslikanom izvajala ideja o nasleđu: talasanje, koje klimama oštrih
antropoloških strofa i antistrofa, kleše priču o čovekovoj sudbini.
Tako zabeležen u našim književnim brevijarima, Transtremer nam se ukazao i
u punim rasponima klasika. Iako ga Dimićeva antologija Pet švedskih pesnika
(1998) stavlja uz rame savremenicima (Martinson, Lundkvist, Ekelef, Katrina
Frostenson), Sabrane pesme nam obelodanjuju svu njegovu osobenost i drugojačijost.
Izmakao pesničkim školama i tradiciji, čak i u vlastitoj sredini, jedan od
danas najprevođenijih pesnika uopšte, Transtremer svet ne čita kao knjigu,
te ni njegova svedena misaonost ne poziva na listanja filozofskih i književnih
reminiscencija. Umesto poetskih opita, on dobrostivo i nesebično nudi nepatvorenost
uistinu dodirnutog sveta, u čijim su odlomcima preneti i ritmovi teksta vremena,
duboki "kao ispisani znakovi Asteka", i naizgled nedosežni - kao
"veliko nepoznato, koje sam ja", "deo tajne/ važnije i od mene samog".
A kada ovaj duhovni ispolin i smernik posegne za odsudnim lirskim Ja, i ono
je u njega drugačije - živa formula - krhka trajnost onoga što iskazujemo
svojim životima, "anonimim fusnoticama", mimo glavnih kolumna. Sve
njima zabeleženo treperi u tenziji trenutka što sabira muzičku daljinu, kazujući
onim što je bilo i ono što jeste, te zakonom paradoksa govori o stvarima bliskim,
upravo tamo gde počinje daljina drugosti. "Drugi svet je takođe ovaj
svet", reći će u lirskom zapisu pesnik koga vodi novost iskušenja i magično
privlači slikovna jednostavnost i semantička teža dvojnosti čoveka i sveta
- lavirint, čvrst poput bedema, a odasvud izložen opasnostima; ispresecan
unutarnjim zidovima, pri tom uvek nalik na "napola otvorena vrata/što
u zajedničku sobu vode". "Knjiga čistog protivrečja".
Mimoilazeći lagodnosti standarda, Transtremer je pet decenija pevanja proživeo
kao stvarni i kao nevidljivi putnik, pretvarajući protivnosti u saglasja,
odižući koprene sa tački bola ili prikraćenosti svojih anonimnih junaka. Istina
je svuda, opominje on, zaboravljena ukraj puta. Među toponimima svih kontinenata,
u ljudskom metežu. Pa i u ovim našim krajevima, gde sačinio je čudesnu samerljivost
znaka što spaja ljude i predele. "Ništa gordo", "Ništa otmeno".
I ontologija je u njega lišena patosa, iskazana sematničkim obiljem, gde Ja,
"jedno T beskrajnih gomila teksta", prečica je ka mnoštvu, gde i
periferno izražava bitnost - u svima i u svemu, u činjenicama života, u lepoti i udesu.
Logo ove pesničke radionice stoga je uronjen u ideogram empatijske svedenosti:
"Ležim raspet poput raskršća". Ili u reči koje se otiskuju na sve
strane sveta, i otuda donose teret što pripada onima do kojih ničija briga
pre nije stigla. A odgovornost Transtremerovih elegija i kapričosa, potvrđuje
i njegova mašta, ističući smisao viđenog i upamćenog, prenoseći ga kroz vreme
kao velika i jednostavna barka života.
Lišena pretenzija na univerzalnost i normativnost, ova poezija u tamnim i
svetlim škriljcima, u malom, daruje mnogo i nezamenjivo: "Prelepu šljaku
iskustva". Ono osećanje savršeno određenog prisustva ("Baltik")
"što nas do srži prožima kao kad nosiš prepunjen sud, ne prolivajući ni jednu kap".
Politika, 27.12.2003.
Tekst objavljen u izboru malih eseja Tanje Kragujević Izgovoriti zvezdu, Agora, Zrenjanin, 2010, str. 55-57.
TRANSTREMER, REVISITED - Polja 472.