LEPI TALOG ISKUSTVA

Tomas Transtremer: Sabrane pesme. Preveo sa švedskog Moma Dimić. Nolit, Beograd, 2003.

Tomasa Transtremera (1931) pamtimo po zbirci Formule putovanja (KOV, 1991) i prevodu Mome Dimića. Njen autor je u nas namah postao sinonim ugaonog mesta u pesničim sagledanjima vremena kome pripada - nekoj vrsti rekapitulacije - raslojene povesti veka, koja, protivno globalnim tokovima, ili spram njih, na svetlo dana iznosi čovekovo iskustvo po sebi.

Realnim putovanjima, kojima je, kao i pevanju, posvetio čitav životni vek, ovaj pesnik je popločao svoj put u pesmu, upisavši ih u otvoreni stvaralački tok koji i danas traje, a koji i neposredno iskustvo i poetsko saznanje izlaže stalnim proverama. Pesma je ne samo "mesto susretanja" različitih dimenzija egzistencije - od sudara prirodnih elemenata do čovekove usamljeničke, metafizičke oglednutosti u hladnom nebu koje Sever čini prisutnim svuda - već je i znakovni tunel kojima pesnik različite istorijske etape i geografske raznoobličnosti primiče svojim unutarnjim optičkim spravama - uvek spremnim, kao u astronoma, moreplovaca i istraživača prirode - kako bi se u svemu uočenom i snažno oslikanom izvajala ideja o nasleđu: talasanje, koje klimama oštrih antropoloških strofa i antistrofa, kleše priču o čovekovoj sudbini.

Tako zabeležen u našim književnim brevijarima, Transtremer nam se ukazao i u punim rasponima klasika. Iako ga Dimićeva antologija Pet švedskih pesnika (1998) stavlja uz rame savremenicima (Martinson, Lundkvist, Ekelef, Katrina Frostenson), Sabrane pesme nam obelodanjuju svu njegovu osobenost i drugojačijost. Izmakao pesničkim školama i tradiciji, čak i u vlastitoj sredini, jedan od danas najprevođenijih pesnika uopšte, Transtremer svet ne čita kao knjigu, te ni njegova svedena misaonost ne poziva na listanja filozofskih i književnih reminiscencija. Umesto poetskih opita, on dobrostivo i nesebično nudi nepatvorenost uistinu dodirnutog sveta, u čijim su odlomcima preneti i ritmovi teksta vremena, duboki "kao ispisani znakovi Asteka", i naizgled nedosežni - kao "veliko nepoznato, koje sam ja", "deo tajne/ važnije i od mene samog".

A kada ovaj duhovni ispolin i smernik posegne za odsudnim lirskim Ja, i ono je u njega drugačije - živa formula - krhka trajnost onoga što iskazujemo svojim životima, "anonimim fusnoticama", mimo glavnih kolumna. Sve njima zabeleženo treperi u tenziji trenutka što sabira muzičku daljinu, kazujući onim što je bilo i ono što jeste, te zakonom paradoksa govori o stvarima bliskim, upravo tamo gde počinje daljina drugosti. "Drugi svet je takođe ovaj svet", reći će u lirskom zapisu pesnik koga vodi novost iskušenja i magično privlači slikovna jednostavnost i semantička teža dvojnosti čoveka i sveta - lavirint, čvrst poput bedema, a odasvud izložen opasnostima; ispresecan unutarnjim zidovima, pri tom uvek nalik na "napola otvorena vrata/što u zajedničku sobu vode". "Knjiga čistog protivrečja".

Mimoilazeći lagodnosti standarda, Transtremer je pet decenija pevanja proživeo kao stvarni i kao nevidljivi putnik, pretvarajući protivnosti u saglasja, odižući koprene sa tački bola ili prikraćenosti svojih anonimnih junaka. Istina je svuda, opominje on, zaboravljena ukraj puta. Među toponimima svih kontinenata, u ljudskom metežu. Pa i u ovim našim krajevima, gde sačinio je čudesnu samerljivost znaka što spaja ljude i predele. "Ništa gordo", "Ništa otmeno". I ontologija je u njega lišena patosa, iskazana sematničkim obiljem, gde Ja, "jedno T beskrajnih gomila teksta", prečica je ka mnoštvu, gde i periferno izražava bitnost - u svima i u svemu, u činjenicama života, u lepoti i udesu.

Logo ove pesničke radionice stoga je uronjen u ideogram empatijske svedenosti: "Ležim raspet poput raskršća". Ili u reči koje se otiskuju na sve strane sveta, i otuda donose teret što pripada onima do kojih ničija briga pre nije stigla. A odgovornost Transtremerovih elegija i kapričosa, potvrđuje i njegova mašta, ističući smisao viđenog i upamćenog, prenoseći ga kroz vreme kao velika i jednostavna barka života.

Lišena pretenzija na univerzalnost i normativnost, ova poezija u tamnim i svetlim škriljcima, u malom, daruje mnogo i nezamenjivo: "Prelepu šljaku iskustva". Ono osećanje savršeno određenog prisustva ("Baltik") "što nas do srži prožima kao kad nosiš prepunjen sud, ne prolivajući ni jednu kap".

Politika, 27.12.2003.

Tekst objavljen u izboru malih eseja Tanje Kragujević Izgovoriti zvezdu, Agora, Zrenjanin, 2010, str. 55-57.

 

TRANSTREMER, REVISITED - Polja 472.